Prvi otočki biskup - Tomislav Beronić

2020-11-13

U očekivanju prvog otočkog biskupa

Otočac, 1460

Pripreme za dolazak Blaža Nikolića, prvog biskupa nove Otočke biskupije, bile su na vrhuncu. Knez Žigmund Frankopan bio je istodobno i zadovoljan i zabrinut. Radovalo ga je što je Sveti Otac, papa Pio II., prihvatio njegovu zamolbu da Otočac postane biskupijsko središte i u tome je vidio veliku priliku da ojača cijelu Gatansku županiju. Iako vrlo mlad, s tek 26 godina, znao je da će gradnja crkava i samostana potaknuti gospodarski i kulturni život cijeloga kraja, tim više što je biskup Blaž dolazio s dužnosti doktora teologije na višem dominikanskom učilištu u Zadru. Naravno, takav događaj zahtijevao je stvaranje ozračja u kojemu će se biskup osjećati dobrodošlim. Biskupove odaje bile su uređene i prigodno opremljene, a sluge podučene u pristojnom i poniznom ophođenju prema novom visokom članu zajednice.

***

Nekoliko dana uoči velikog događaja kneginja Jelena prionula je na pripreme svečanog objeda. Stari obiteljski običaj nalagao je da knez u čast gosta prelomi frankopanski kruh, a priprava toga kruha tražila je posebnu pažnju. Osobno je pregledala zalihe namirnica u ostavi dvorske kuhinje, pažljivo čitajući recept sa stare listine koju je dobila od svoje svekrve kneginje Dore. U ostavi je našla sve potrebno za pripravu kruha, osim brašna od badema i rogača, ali je zato bilo nekoliko vreća toga voća u komadu od ovogodišnje berbe. Odmah je naredila da se očisti po jedna vreća kako bi ih dala samljeti u brašno. Posluga je vrijedno prionula na posao, tako da je već do podneva njezina želja bila ispunjena.

Iako je već bila kasna jesen, dan je bio lijep i sunčan, čak i ugodno topao za ovo doba godine. Odlučila je očišćene bademe i rogače osobno odnijeti u mlin. Znala je iz iskustva da će mlinar u njezinoj nazočnosti odmah učiniti što traži, dok bi pošiljku dostavljenu po slugama samljeo tek sutradan, ako ne i kasnije.

U pratnji svoje vjerne dvorjanke Manje ukrcala se u čamac. Vješti lađar brzo ih je i sigurno preveo preko razlivene Gacke do Jakovljeva mlina. Bio je to najbolji od dvjestotinjak mlinova u cijeloj župi Gackoj. Vlasnik ga je potpuno obnovio prije nepune tri godine, a postavio je i novo mlinsko kamenje koje je donio čak iz Senja. Dvorske kuharice mogle su njegovo brašno prepoznati pod prstima - toliko je bilo mekše i finije samljeveno od brašna ostalih mlinara.

- Dobar dan, kneginjo! - Jakov je prihvatio čamac na povelikom pristaništu. - Kojim dobrom mi danas dolazite?

- Dobar dan, Jakove! - nasmiješi se i prihvati njegovu ruku. Bila je gruba na dodir, ali čvrsta i nježna u prihvatu. 

- Donosimo ti nešto badema i rogača. Trebalo bi mi to žurno samljeti u brašno. Možeš li mi to odmah učiniti?

Dok je kneginja izlazila iz čamca, Manja je već na drveni mostić izbacila košare s bademima i rogačima, a potom se vješto iskrcala prije negoli joj je Jakov stigao pružiti ruku.

- Mogu. - jednostavno joj odgovori. - Pri kraju sam s ovim ječmom pa ću odmah uzeti Vaše.

Prihvati jednu košaru u obje ruke i unese je u mlinicu, pozvavši sina da unese drugu. Kneginja i Manja pođu za njim.

- Da vidimo što ste mi donijele. - Jakov odloži košaru na stol i razriješi vreću. U ovoj su bili bademi. - Kažite mi, kako su cure? Vidio sam ih u crkvi u nedjelju pa se nisam mogao načuditi koliko su lijepe i velike.

- Brzo rastu. - ponosno odgovori. - Barbara će uskoro napuniti deset, a Doroteja ima punih šest. Stalno trči za sestrom i grli ju i ljubi kad god stigne. Vesele su i zdrave, hvala dragom Bogu.

- Eh, da... - sjetno odmahne glavom i gurne šaku u vreću. - Podsjetile su me na Vas. Tako ste i Vi u njihovim godinama, a to nije bilo tako davno...

Prekine rečenicu i namršti se. Prinese pregršt badema licu i pomiriše ih. Nezadovoljno odmahne glavom.

- Ovo nije za meljavu. - ispuži šaku prema njoj. - Previše su vlažni. Osjetim pod prstima. Nisu dovoljno suhi da bi ih kamen samljeo u prah. Samo će ih zgnječiti i razmazati. Gotovo da bi se iz njih moglo ulje cijediti.

Kneginja razočarano raširi oči. U nevjerici odmahne glavom. Poznavala je Jakova cijeli svoj život i nije sumnjala u njegove riječi.

- Treba mi bademovo brašno. - prihvati njegovu šaku objema rukama. - Moram ga imati za svečani kruh koji će Žigmund lomiti u biskupovu čast. Zar ne možeš baš ništa učiniti?

- Žao mi je. - mlinar odmahne glavom i vrati bademe u vreću. - Ovo je za mene neupotrebljivo. Ne znam kako bih Vam pomogao. Oni se trebaju sušiti još barem dva-tri mjeseca na dobroj buri da bi bili za pod žrvanj. Dajte da vidim rogače.

Posegne za drugom vrećom i vrlo se brzo uvjeri da ni s njima neće biti ništa dobroga.

- Ista stvar. - prebire po vreći. - Kad ste ovo dobili?

- Prije dva tjedna. - brzo uzvrati. - Dovezli smo ih iz Senja kada smo bili na Martinovoj ženidbi.

- Eh, da... - odmahuje glavom. - To je sve još jako svježe. Morate ih raširiti po nekom suhom podu i ostaviti najbolje preko zime. Možda bi oko Tri kralja bili za meljavu. I to ako bude suha zima. Prije će biti do Uskrsa.

Okrene se na poziv svoga sina. Zadnja zrna ječma bila su samljevena i trebalo je nastaviti s poslom. Ispriča se i ode u drugu prostoriju. Kneginja Jelena nemoćno slegne ramenima i obori glavu. Nije krila razočaranje.

- Možda bi se nešto moglo učiniti. - začuje Manjin glas i okrene se. Žena je prebirala po košari s rogačima. - Moj brat Luka ima svoju mlinicu kod drugog slapa.

- Misliš da bi ih on mogao samljeti? - začuđeno je pogleda.

- Ne, ne... - Manja odmahne glavom. - Ako Jakov kaže da se ne može mljeti, onda se ne može mljeti. Isto bi rekao i moj brat. Ali njegova je žena prošle godine od Mletaka kupila nekakvu napravu kojom bi mogla sitno naribati bademe i rogače. Ne bi to baš bilo brašno, ali mislim da bi za kruh bilo sasvim dobro.

Kneginja se brzo odluči. Nakon što su košare vraćene u čamac, žene se pozdrave s Jakovom, koji je još jednom izrazio žaljenje što im ne može pomoći, i upute prema Manjinom bratu.

Jedan dio otočkih mlinara stanovao je u svojim mlinicama, a drugi dio stanovao je u gradu ili negdje oko grada, dok su u mlinove odlazili samo poslom. Luka je bio jedan od onih koji su, baš kao i Jakov, živjeli na rijeci. Vidjelo se to i po samoj zgradi mlinice, ali i po uređenijem pristaništu.

Prije negoli je čamac pristao uz mostić, iz mlinice izađe niski plećati muškarac jakih crnih brkova. Mrki izgled potisne širokim osmijehom.

- Što to moju sestru dovodi u roditeljski dom? - uzvikne i čučne da bi prihvatio čamac. Lagano kimne prema svojoj gošći. - Zdravo budite, plemenita kneginjo.

- Zdravo, Luka. - uzvrate mu uglas.

- Evo nas poslom. - Manja vješto iskoči na dok[M1] , a Luka pruži ruku prema kneginji Jeleni. - Ustvari, došle smo zatražiti pomoć. Ali ne od tebe, već od tvoje Ružice.

- Onda idite k njoj. - pokaže prema vratima. - Ružo! Evo ti gostiju.

Trenutak kasnije na vratima se pojavi Manjina nevjesta i radosno im pohita u susret.

***

Prije negoli je sunce zašlo, čamac se otisnuo od Lukine mlinice. Kneginja Jelena neumorno je mahala Ružici. Nije više znala kako bi joj izrazila zahvalnost. Vreće u košarama bile su pune sitno naribanih badema i rogača. Baš onako kako je Manja rekla. Nije brašno, ali će poslužiti svrsi. Frankopanski kruh bit će na stolu i knez će ga lomiti u čast prvog otočkog biskupa. Kad sve prođe, pitat će Žigmunda je li primijetio kakvu razliku. I ako jest, je li mu bolji onaj stari kruh ili ovaj novi.