Tonka i Frankopanke - Goran Jurković

2020-09-02

Goran Jurković, pisac iz Korenice, na blogu Zapisi iz Like, Gacke i Krbave objavio je priče o ženama frankopankama iz Gacke. 

Izvor: goranjurkovic.wordpress.com

Tonka! Eeej Tonkice! Što to čitaš sestrice? Ma evo se uhvatila nekog povijesnog štiva i ne mogu prestati, prenu se Tonka. A molim te što je to tebi tako zanimljivo? Ma to tebe ne zanima sestrice. Tebe zanimaju samo tvoje serije, odgovori Tonka Čizmici Mari koja je baš navaljivala. Ako baš hoćeš znati, evo čitam o Barbari i Doroteji. To su ti bile Frankopanke, jake žene koje su živjele baš ovdje u Gackoj dolini. Bila sam jutros s frendicama na kavi i one su mi dale neke materijale i nekoliko kolačića. Zovu se glagoljačići. Evo vidi, tu imamo Barbarine, koji su medenjaci, Jelenine, koji su čajni vanilin keksi i Dorotejini, koji su sa kokosom i orasima. Možeš probati. Mmmmm, mljac, mljac, baš su ukusni. Imaju i lijepu ambalažu. Baš kreativno napravljeno. Da napravljeno! I zaštićeno! Nema mrdanja niti zafrkancije. Opet kreativke, je li? A tko bi drugi sestrice. Aaahhh, zijevnu Tonka. Od ovog čitanja baš mi se malo i prispavalo, pomisli u sebi dok je lagano tonula u san. Zzzzz,zzzzz, uskoro je Tonka vozila sve u šesnaest. Samo ti treni sestrice. Dok ti spavaš, ja ću probati i ove druge dok se Evica nije vratila iz trgovine, pomisli Mara u sebi. Mmmm, ma ja ću to sve smazati, baš su ukusni, mljac, mljac... 

A Tonka... Tonka je u svojim snovima putovala... daleko..., baš daleko u prošlost. Bože dragi, pa gdje to ona sad. Na nekakvom otočiću na rijeci, okolo je voda... Obala je doduše blizu, ali... Okolna brda su joj poznata. Ma da, to je Gacka dolina, puno toga je drukčije... Vruće je jako... Gledala je sa obale otočića veselu igru dviju djevojaka u plićaku rijeke. Bile su odjevene samo u mokre i vezom ukrašene lanene bijele košulje ispod kojih su se ocrtavala upravo procvala jedra djevojačka tijela. Već na prvi pogled bilo je vidljivo da su njegovane i da su plemenita roda. Ma dajjj Katarina, pa smočila si mi svu kosu, vikala je jedna. Pa i ti si meni Barbara, vriskala je druga. Čekaj samo da nas moja majka vidi, hihotala se Barbara. Na samoj obali igrala se tek prohodala Doroteja sa svojom dadiljom Mandom koja je nije ispuštala iz vida. Nedaleko njih, u debeloj hladovini obližnje sojenice, izvaljen u travi grickao je travčicu i promatrao njihovu veselu igru njihov vjerni čuvar Nikola. Gledao ih je kako rastu još od rane mladosti kroz njihovo djetinjstvo i kako od umiljatih i bezbrižnih djevojčica odrastaju u prelijepe žene i dobre prilike za udaju. Pomalo mu bi i tjeskobno oko srca jer je Barbaru i Doroteju volio gotovo isto kao i njihov otac, njegov gospodar Žigmund i gospodarica Jelena, koji su se ovog ljeta odmarali u obnovljenom kaštelu na vodi, ovdje uz Gacku. Turci su često prodirali na prostore kojima je gospodario Žigmund i ništa nije prepuštao slučaju. Jelenu i njegove mezimice pazio je najbolji njegov prijatelj i ratnik Nikola. Bar se on iskušao u tolikim bitkama na ovom području. Sada su Žigmunda mučile i druge slatke brige. Njegova je mezimica Barbara bila za udaju. Zadnje dvije godine redovito su ga opsjedali njezini prosci, ali još nije popuštao. Bilo je tu dobrih prilika, ali i onih koje su htjeli brak sa frankopanskom kćeri samo zato da osiguraju svoje gradove i posjede i da učvrste svoju moć. Frankopane je svakako bilo dobro držati na svojoj strani, posebno sada kad su na vrhuncu svoje moći. Žigmund je svakako vjerovao u ljubav i jako je volio svoju ženu Jelenu. Zato je htio da njegova mezimica pored moći i materijalnog statusa u životu ima i ljubav i poštovanje svojeg izabranika. Očekivao je posjetu koja mu je budila nadu. 

Na obali kaštela Barbara i Katarina začuše pljuskanje vode i udarce vesla koji su sjekli namreškanu površinu rijeke koja je na neki način grlila njihov obnovljeni kaštel gdje su trenutno živjeli. Povremeno je Barbara sa ocem i majkom odlazila i do njihovih gradova u Prozoru, Dabru i Vrhovinama koje je njihov otac dobio nakon smrti djeda Nikole Frankopana na upravljanje. Ipak ovdje se najbolje osjećala i bila najsigurnija jer je očeva vojska uspješno čuvala ove prostore od upada osmanlija. A i ovdje je stalno živjela i njezina rođaka Katarina koja je bila njenih godina i vrlo dobro su se zabavljale.

Na plavi su veslala dva čovjeka. Naprijed je sjedio krupan i naočit čovjek u bijeloj izvezenoj košulji koja se sijala na ljetnoj jari. Imao je čvrsto držanje i jakim je rukama snažno veslao prema drugoj obali. Vesela igra u vodi naglo prestade, a djevojke se oprezno primaknu bliže obali, izađu van iz vode i na brzinu se ogrnu lanenim ručnicima koje im je dodala Manda, držeći u naručju malu Doroteju. Stalno je gospodarici Jeleni bila pri ruci, još od Barbarina rođenja. Nikola se pojavi iz hlada, oprezno držeći ruku na dršci velike sablje kojom je već prošao stotine bitaka u vrijeme njegova burnog života i ratničke prošlosti. Barbara laktom munu rođaku pod rebra. Ma vidi ti ovoga kako samo vesla onim veslom, k´o da je slamčica. A kako li je samo plećat, protisnu uzdišući, pa obje prasnuše u glasan hihot. Zabuljila se tako Barbara u ovog naočita čovjeka koji je već pomalo odavao iskusna čovjeka i ratnika, ozbiljnim i čvrstim izrazom lica i pogledom prodornih zelenih očiju koji ju je očarao na prvi pogled. Iako je imao sigurno blizu trideset godina u sebi se nadala da je i ovo jedan od brojnih prosaca koji su stalno dolazili. Možda bi mogla nagovoriti oca... Bože baš sam blesava, pa prvi ga put vidim, pomisli u sebi. Plav pristane, a on spretno iskoči i privuče ga obali. Dodaj mi sablju Janko, dobaci pratiocu. Ovaj mu doda sablju koju on zakači na pojas i pogledom odmjeri djevojke i njihovu pratilju koje su se spremale na odlazak. Kako ste djevojke? Je li voda ugodna za kupanje, veselo dobaci neznanac. Ne bi smjele razgovarati s neznancima, odlučno mu odgovori Barbara, drsko ga odmjeravajući očima. Onda se moramo upoznati djevojke. Ako vaš čuvar dopusti, reče gledajući u Nikolu. Može, ako to gospodar dopusti, odreže Nikola oštro ga gledajući. Vraže jedan, nisam te odmah prepoznao, nasmija se Nikola i napetost popusti u trenu. Moj dobri Nikola, prepozna ga neznanac. Uvijek na oprezu. Kao i uvijek, odgovori Nikola srdačno ga grleći. E još si živ Vuče Brankoviću, otkad te ne vidi! Dobro da sam te prepoznao, inače... Inače bi me odmah posjekao sabljom dok ja gledam ovu raskoš, reče i pogladi se po bradi, naprosto pogledom gutajući Barbaru. Ova mu je prkosna Frankopanka dobrano krv uzburkala čim ju je ugledao. Barbara načas uzdrhta od pogleda tih prelijepih očiju. Kojim poslom junače, upita ga Nikola. Pa čuo sam da gospodar Žigmund sad ovdje odmara od zadnje bitke, bio sam blizu, a meni je i vrijeme..., reče i pogleda u Barbaru, koja je treperila kao list na vjetru. A to..., reče Nikola pomalo zabrinuto. Znači Vuk..., jedva protisnu Barbara, trudeći se da je glas ne izda. Vuk Grgurević Branković, Vama na usluzi gospo... Barbara..., ja sam Barbara Frankopan, kći Žigmunda i Jelene... Ovo je moja rođaka Katarina. A ova malena.... To je moja sestrica Doroteja, reče već pomalo izgubljeno, zarobljena prodornim pogledom zelenih očiju. Ni koraka dalje, zagrmi Nikola. Vidi ti njega... Nisi na bojnom polju pa da se možeš tako ponašati, odmjeravati očima i razmahivati tim svojim ručetinama. Ovdje čekaj i ruke k sebi dok gospodar ne dozvoli, inače..., prijeteći će Nikola. Petre, pozva graničara koje se našao u blizini. Odvedi ga gospodaru. Mislim da ga očekuje. A vi djevojke, u svoje odaje. Još ćete mi se tu prehladiti pa će me i gospodarica izgrditi, tobože strogo će Nikola, gladeći svoje velike brkove. Ili još gore, može naići kakva vučina, reče smijuljeći se i gledajući za Vukom koji se udaljavao prema gospodarevim odajama u centru kaštela. Barbari je srce lupalo kao ludo. Bože dragi, zašto li je ovaj junak došao. Čula sam dosta priča o njegovoj hrabrosti u brojnim bitkama. Zovu ga Zmaj Ognjeni. Otac ga jako cijeni i još ga očekuje, hm... Nije valjda, reče naglas, a ona i Katarina se glasno zahihotaše. Dugo u noć nije mogla zaspati. Znala je da joj je vrijeme za udaju. Koga li joj je otac namijenio.... Da li baš njega... Sa tim je mislima lagano tonula u san...

Tonkaaa, Tonkaaa..., začu se glasan povik. Coklja Tonka se naglo probudi. Sestrice moja, što se ne budiš? Pa Mara mi je pojela sve glagoljačiće, plačljivo je vrištala Papučica Eva. Sve je smazala dok si spavala. Joooj sestrice, što me probudi. Taman sam sanjala o jednoj velikoj ljubavi. I sad zbog tebe neću znati hoće li se uzet´ na kraju, razočarano će Tonka. Zamisli, sanjala sam da sam u frankopanskom dobu. U dalekoj prošlosti. I to baš ovdje, zamisli..., u Gackoj dolini. Kao da su me ti kolačići... Ma nije valjda da s njima i kroz vrijeme možeš putovati, posprdno se hihotala Mara. Ali što jest, jest. Ukusni su ti tvoji glagoljačići. Nego nešto me baš zanima, reče Mara. Jesi li možda u svojim snovima zapamtila... Mislim, možda... A što to, reci više, ispali Tonka. Jesu li te tvoje Frankopanke možda nosile coklje? Baš me to zanima. Zbilja, vidiš... Toga se zaista ne mogu sjetiti. Kad ste me probudile svojom galamom, razočarano će Tonka. Ali ako opet otputujem..., najprije ću to utvrditi, pomisli Tonka smijuljeći se u sebi...


Goran Jurković
25. kolovoza 2020. godine.