Tonka u gradu na vodi - Goran Jurković

2020-09-03

Kud se ti to skitaš u ovo doba? Pa već je davno pao mrak, sestrice moja. Izgledaš kao da te furgon pregazio, nije prestajala nabrajati Čizmica Mara. Čak je na trenutak prestala pratiti novu seriju u kojoj je uživala. Ajoooj, sve me boli, leđa me otkidaju, jadikovala je Coklja Tonka. Jedva čekam da sperem ovu prašinu sa sebe. Ali neka, nije mi žao. Evo smo sve uspjeli pobrati. Tko bi rekao da je ove godine krumpir tako rodio. Bože mili, kao da mu je ova nesretna Korona još i pogodovala. Ajde ne drobi, da tko ne bi još čuo. Korona i krumpir? Pa kakve to ima veze. A i nemaš mi se što žaliti. Lijepo sam ti rekla Tonka, ostavi se ti bašče! Neee, ona mora biti u trendu! Sade je kreativke, mora i ona. Da ti kažu da kupiš noja, ti bi ga kupila. Uf! Idete mi već dobrano na živce, znaš! Koliko jadikuješ ne mogu ni serije na miru pogledati. Da znaš kako je dobra ova nova. Hoćeš da ti ispričam o čemu se radi? Nemoj Maro gnjaviti Tonku sa tim svojim serijama. Već si dodijala i vragu i Bogu. Vidiš da je umorna, branila ju je Papučica Eva. Joj, gladna sam, jeste li što kuhale danas, upita ih Coklja Tonka. Žao mi je sestrice, ali nismo. Ja sam imala posla u gradu, a kad sam se vratila već je bilo kasno, a Mara... Ja ove svoje serije ne bi prekinula ni da me puškom tjeraju. Radi vam se o..., započe Mara. Ne želim to slušati, reče Tonka. A Bože mili jesam se usrećila. S vas dvije ja ću zbilja krepati od gladi. A volite pojesti kad ja skuham. I krumpir volite, i salatu, i ciklu, i kapulu... Neka, neka, neću ja vama ništa iz bašče donijeti, pa budite željne. Bolje bi mi bilo da sam cijelo ljeto provela na plaži, a ja budala sadim, okopavam i na kraju...

Coklja Tonka je bila jako razočarana. Na brzinu se malo poprala, ugrijala si mlijeko i udobno se zavalila na trosjedu. Bila je umorna i razmišljala je što na brzinu pojesti, pa se nečega dosjetila. Pa ja imam još glagoljačića u torbi, pomisli. Lice joj se ozarilo kad ih je na brzinu pronašla.

Odmah se sjetila svojih frendica koje su joj natrpale punu torbu ovih ukusnih keksića. Malo je bolje pogledala, ostali su joj još samo Barbarini medenjaci. Odmah se sjetila zanimljivog štiva koje je nedavno čitala, a koje ju je podsjetilo na bogatu prošlost Frankopana i Gacke doline. Dok je tako pijuckala toplo mlijeko, zagrizla je kolačić i... Bože dragi, ovo je praznik za nepce, pomisli oduševljena okusom. Odjednom se više nije čak ni osjećala toliko umornom. Bila je nekako ispunjena i zadovoljna. Svaka minuta truda u bašči joj se isplatila. U sebi se još jednom zahvali svojim frendicama što su je nagovorile da se uhvati motike. To zadovoljstvo kad ubireš plodove svojeg rada... To se ne može s ničim usporediti.

A stvarno sam ih zahvalna što su mi i torbu natrpale ovim odličnim keksićima. Mmmm, baš su dobri... Još ću samo jedan..., pomisli dok je pomalo opet tonula u san... Ili je to... bilo..., možda..., putovanje...

Dooong, dooong, dooong, čulo se crkveno zvono... Opet se Tonka našla..., na istom mjestu..., pogleda okolna brda..., nema sumnje u Gackoj je dolini, ali opet u neka davna vremena. Ugleda i neka njoj poznata lica... Obnovljeni Frankopanski kaštel ujutro je već oživio, a zvono sa obnovljene crkve Svetog Nikole budilo je one još usnule kojima se bilo teško rastati se sa toplom posteljom. Prve plavi su se već otisnule od obale, a pospana lica su izranjala iz jutarnje magle.

I gospodaru, jeste li zadovoljni, upita brižno Janko, dok su na obali silazili s plavi. Obojica su bili malo mamurni od protekle noći. Vuk Grgurević Branković je cijelu noć uz vino pregovarao sa gospodarem kaštela knezom Žigmundom Frankopanom, dok je Janko vrijeme kratio u blizini, kod kneževa prijatelja Nikole koji je budno pazio na cijelu obitelj i budio uspavane stražare tijekom ove duge noći. Da zadovoljan, kako ne bi bio zadovoljan... Sa knezom nije uopće bilo problema. Vidim da je i on zadovoljan. Ali..., započe zamišljeno. Ali što, upita ga Janko. Sve će biti dobro ako me ona živa vatra prihvati. Jesi li je vidio? Vatrena, prkosna, odlučna. Nema što, Barbara je prava Frankopanka! Ako Bog da i sreća junačka sve će biti dobro. Ništa se ti ne brini. Vidio sam ja i da ona tebe mjeri moj junače. I veće si ti bitke dobivao, a kamoli nećeš ovu. Nego, pričaj mi junače, kad se opet ovdje vraćamo po mladenku, veselo će Janko, dok su im se glasovi pomalo gubili u jutarnjoj magli.

Nisu mogli znati da su njihov odlazak budno pratile zamišljene djevojačke oči. Barbara je loše spavala. Stalno se budila i razmišljala o svojoj sudbini. Znala je zašto je Vuk posjetio njihov Kaštel. Za vrijeme večere bio je pristojan i kradom je nekoliko puta vidjela, a i osjetila pogled njegovih zelenih očiju koji ju je pržio kao žeravica. Njezin otac knez Žigmund ništa za večerom nije spominjao. Gospodarica Jelena se brinula da gostu ništa ne nedostaje budnim okom nadzirući svoju vjernu poslugu. Razgovaralo se uglavnom o starim bitkama i o svemu što je snašlo ove napaćene krajeve, gdje je život bio surov i opasan.

Poslije večere svi su se povukli u svoje odaje, a knez Žigmund i Vuk Branković ostadoše tako cijelu noć u ozbiljnim divanima.

Uuuufff, što me boli glava, začu se jutrom glasan povik iz Žigmundovih odaja. Da nije naših novih zvona i vrijednih svećenika, danas bih sigurno prespavao ljube moja, a toliko toga moram obaviti, reče Žigmund. Jelena mu je stavljala već drugi oblog hladne vode koju je ranim jutrom vrijedna Manda već donijela iz bistre Gacke koja je okruživala njihov obnovljeni kaštel. Moram okupiti ljude s konjima i otići do nekoliko Švičkih mlinica prevesti kamen i građu jer ih nekoliko treba popraviti, a dvije i potpuno obnoviti. Obećao sam, a riječ ne valja pogaziti, reče. Dobro, polako, junače moj, stići ćeš. Stalno negdje žuriš. Nisi se baš trebao baš tako opiti. Znam ja da ti je teško, da te glava boli, ali što je to za mog junaka i ratnika, pomalo ga je dražila Jelena. On je naglo povuče za košulju sebi na grudi i poljubi, a ona vrisnu. Juuu, vraže jedan! Pa svi su već budni, a i tebe glava boji junače, doda malo tiše i vješto mu se izmače s kreveta. Sa stola mu donese svježi lipovi čaj koji se još pušio od vreline. I što si odlučio? Jesi li se što dogovorio sa Vukom, upita ga pomalo zabrinuto. Za svoju je Barbaru htjela najboljeg i nije joj nimalo bilo svejedno. U sebi je znala za Žigmund neće nagliti jer je Barbara bila njegova mezimica. Ponekad joj je bilo žao što mu nije podarila muškog nasljednika, ali on joj to nije niti jednom spočitnuo. Znala je ona jako dobro da obožava obje svoje kćeri i to ju je tješilo. Već se pomalo bojala za njegovo zdravlje. Nakon svih tih bitaka i brige za njihove posjede koje mu je njegov otac Nikola povjerio, pomalo je već počeo posustajati. Jako je puno radio i brinuo se najbolje što je mogao o svojim posjedima. Jelena je doista bila na njega jako ponosna. Uspio je u nekoliko godina potpuno obnoviti kaštel na vodi, stalno je brinuo o brojnim mlinicama na Gackoj koje su bile značajan izvor prihoda i značile opstanak na ovim prostorima. Malo pomalo je od njihova kaštela napravio pravo središte. Čak je uspio obnoviti i crkvu Svetog Nikole i samostan, a sam Papa mu je trud nagradio osnivanjem Otočke biskupije na čemu su mu svi bili zahvalni. Svako jutro, ranom zorom zvona kao da su odavala počast svom dobrotvoru. E da mi je još dobro udati Barbaru, sreći ne bi bilo kraja. Doroteja je još bila mala i njezino će vrijeme tek doći i o tome ćemo se brinuti kasnije. Valjda će moj Žigmund sve to doživjeti, mislila je u sebi Jelena.

Nešto sam dogovorio, ali ne valja žuriti. Ona to mora htjeti i željeti. To je bio moj jedini uvjet. Vuk je plemenita roda, hrabar je, imućan, veliki junak i Barbara će biti dobro zbrinuta, a i cijeloj obitelji će taj brak koristiti, reče Žigmund. Rekao sam mu da mora biti strpljiv. Da. Ova naša ždrebica je pomalo prkosna i divlja. Doista će mu trebati strpljenja, a i hrabrosti, nasmija se Jelena. Dozvolio sam mu da upet dođe za mjesec dana s darovima. Ako ga prihvati... Koga da to prihvatim, začu se glas. Barbara je bila sva crvena u licu stajala na vratima. Sjedni djevojko, brižno će Žigmund. Moram s tobom ozbiljno porazgovarati, reče. Barbara sjedne na krevet uz oca. Srce joj je ubrzano lupalo. U cik zore s prozora svoje sobe je sa čežnjom gledala u široka leđa Vuka Brankovića, dok je zajedno sa svojim pratiocem Jankom napuštao njihov kaštel. Znala je jako dobro zašto je došao i o čemu je cijelu noć razgovarao sa njenim ocem Žigmundom. Znala je i da bi to mogao biti dobar znak jer dosad niti jedan prosac nije ostao cijelu noć razgovarati sa njezinim ocem pošto bi ih on vrlo brzo otpravljao. Znaš da je Vuk Branković ovdje bio ozbiljnim poslom, započe oprezno Žigmund. On je veliki junak i prava prilika. Došao je zatražiti tvoju ruku, nastavi Žigmund i odlučno prevali preko usta ono što mu je bilo na duši. Ooohhhh, i..., što si odlučio oče, upitno će Barbara. Pa to ovisi o tebi, reče brižno Žigmund dok su on i Jelena pažljivo pratili reakciju njihove kćeri. Paa, ovaaj, pa..., nije da nije zgodan, vragolasto započe Barbara. I..., ovaj, čula sam da je poznati junak..., da ga zovu Zmaj Ognjeni..., i..., zamuckivala je Barbara, dok joj je lice gorjelo baš kao nekakav užareni oganj. Pa ti goriš, dijete moje, tobože zabrinuto će Jelena kroz smiješak pa pogleda zadovoljno u Žigmunda. Oboje su bili sretni da njihova mezimica očigledno prihvaća ovaj teški izbor.

Opet će doći za mjesec dana. Ako ti pristaješ..., započe Žigmund. Pristajem! Pristajem oče moj i kneže, vrisnu Barbara sretno dok ga je grlila i cjelivala po licu. Jelena ih oboje zagrli dok su joj suze lijevale niz lice. Radosnice su se miješale s tugom iako je znala da je i taj dan morao doći i da će njezina mila djevojčica morati poći svojim putem kroz život i zauvijek napustiti njihovo ognjište. Joooj uguši me, moje srce ovo neće izdržati, kroz smijeh je stenjao Žigmund. Ako sve bude kako treba, imate naš blagoslov, a vjenčanje će biti do slijedećeg ljeta, kad za to bude najpovoljnije vrijeme. To ćemo se naknadno dogovoriti. Vjerujem da će i naš biskup Blaž biti zadovoljan, reče Žigmund. Samo da bude zdravlja i mira, pomisli u sebi, dok je gledao Barbaru kako sva sija od sreće. U posljednje vrijeme obuzeo ga je baš neki čudan umor, kao da je slutio da...

Dooong, dooong, dooong, dooong, crkveno zvono je probudi Coklju Tonku iz okrepljujućeg sna u koji je bila utonula. Je li moguće da je tako dobro spavala? Čim je otvorila oči na jastuku je ugledala nekoliko Barbarinih glagoljačića. Papučica Eva sjedne do nje na trosjed. Dobro jutro sestrice, jesi li dobro, upita zabrinuto Tonku. Nekako si mi čudna. Zaspala si tu na trosjedu kao i obično kad god grickaš te svoje keksiće. Ma, aaahhhh, zijevnu Tonka. Dobro sam, samo sam nešto opet sanjala, reče Tonka. Super sestrice, to mi moraš ispričati, oduševljeno će Eva. Ili putovala... Ma nije valjda da sam opet..., pomisli Tonka u sebi, načas gledajući opet u glagoljačiće na svom jastuku...

Goran Jurković
2. rujna 2020. godine.-