Vrećica krčke soli - Tomislav Beronić

2020-09-26

Soline, otok Krk, 1141.

Velika galija pristala je uz glavni dok u Mlecima. Na brodu se, uz redovni tovar soli, ulja i vina, ovoga puta nalazilo i dvoje putnika toliko važnih da im je sam knez Dujam Krčki bio osobna pratnja. Bili su to Orso, biskup Grade i Naimerio, mlađi sin dužda Pietra Polanija. Njih dvojica jedini su preživjeli potpuni poraz mletačke flote koja je prije nekoliko mjeseci isplovila sa zadatkom vojnog čišćenja plovnog puta u Dalmaciji. Tijekom noći, dok su bili usidreni negdje između Zadra i Šibenika, na području koje su smatrali potpuno sigurnim, napali su ih neretljanski gusari. Iznenađenje je bilo potpuno. Bio je to više pokolj negoli bitka. Do jutra je mletačka flota bila spaljena i potopljena, a brodske posade pobijene. Kako su Neretljani saznali za biskupa i duždovog sina, ostalo je nerazjašnjeno. Bilo kako bilo, kad se mletačko poslanstvo s pregovora vratilo neobavljena posla, dužd Pietro, pod pritiskom svoje žene Adelase, zamolio je kneza Dujma da kako god zna i umije vrati Naimeria u Veneciju. Kao nagradu za svoje usluge, Dujam je zatražio da mu dužd uzvrati istom mjerom i oslobodi njegovog sina Vida.

***       

Vid je prije četiri godine, s tek napunjenih šesnaest, zamijenio svog starijeg brata Bartula na mjestu taoca u Mlecima. Prije povratka na Krk Bartul ga je uveo, koliko je mogao, u obiteljske trgovačke poslove te ga upoznao s poslovnim prijateljima. Mladić je brzo učio i održavao normalno poslovanje. U međuvremenu je otkrio kako mletački trgovci ostvaruju zaradu na njihovom soli, no o tome je šutio sve dok se s ocem nije vratio na Krk i ponovno sreo s bratom.

- Kaži mi, Bartule, - poveo je razgovor dok su obilazili pličinu u Solinama - koliko znaš o tome što Mleci rade s našom soli kada im je istovarimo na njihovim dokovima.

- Baš i ne puno. - slegne ramenima, sagne se i umoči prste u more.

Osjetio je na dlanu i jagodicama prstiju da je vrlo gusta, gotovo masna, od visoke koncentracije soli. Lizne prste i zadovoljno kimne. Ako ne bude neke iznenadne kiše, sol će se uskoro početi kristalizirati.

- Paolo, s kojim sam najviše poslovao, govorio je da ju prodaju u Padovu, Ferraru, Veronu i dalje. Sjećam se da je jednom naredio da se neke bačve pošalju za Bolognu. S njim sam se svaki put natezao oko cijene, ali uvijek je pošteno plaćao. Zašto pitaš?

- Da, da, Paolo radi na veliko. - Vid učini isto što i brat. - Ima dobru razliku u cijeni, a zaračunava i prijevoz. S njim smo uvijek dobro poslovali. Isto kao i Galeazzo... i Filippo...

- Onda znaš sve. Samo s njima sam i radio. - Bartul protrlja dlanove. Otopljena sol razmazivala se kao krema i koža mu je odmah postala mekša. - S ovom dvojicom puno manje, i to samo ako Paulo nije bio na doku kada je brod uplovio.

Stigli su do korita potoka koji se na tom mjestu ulijevao u more. Zemlja je bila mekana. Bartul procijeni da će zaglaviti u blatu ako nastave dalje. Ogleda se oko sebe gdje bi bilo najbolje prijeći na drugu stranu.

- A Lundardo? - Vid ga upita kad im se pogledi sretnu.

- Tko ti je taj? - upitno podigne obrve. - Ne sjećam se tog imena.

- Prodaje ulje i začine blizu crkve sv. Zaharije. - krene za Bartulom uzvodno tražeći mjesto na kojemu mogu preskočiti potok. - Ima kuću nasuprot crkve, na drugoj strani trga, i štandove ispred.

- Ne sjećam se toga. - odmahne glavom. - Bit će da je nešto novo ili jednostavno nisam obratio pažnju.

Prstom pokaže na mjesto gdje je iz potoka izvirivao veliki kamen. Vješto skoči na njega jednom nogom i odmah se prebaci na drugu stranu. Vid učini isto kao i brat, ali se u doskoku posklizne. Bartul ga prihvati u zagrljaj i spasi od pada. Obojica se nasmiju.

- Vidio sam da on prodaje sol u platnenim vrećama od dvije, pet i deset velikih libri svaka. - nastavi kada su krenuli dalje. - Njegova cijena po libri soli čak je pet puta veća od cijene koju mi dobijemo od Paola i drugih.

- Znaš kako to ide. - Bartul lagano raširi ruke. - Paolo sol preuzima na doku. Istovar je njegov trošak, isto kao i prijevoz i skladište i prodaja na malo. Dadžbine na sol isto su njegov trošak, a one nisu male. U svemu tome mi prolazimo jako dobro.

Nasmije se i potapša brata po ramenu. Vid kimne i nastavi hodati ukorak s njim. Neko vrijeme šutke hodaju.

- Lundardova starija kći Andriana... - izgovori nešto drugačijom bojom glasa, što Bartul odmah primijeti i zastane.

- Zaljubio si se u Mlečanku? - veselo ga upita i primi za ramena. - Kakva je? Sigurno je lijepa čim ti je zapela za oko...

- Ne... ona je... mislim... - pokušava naći prave riječi dok mu se obrazi naočigled crvene. - Nisam na to mislio.

- Znam ja na što si mislio. - Bartul ga pljesne po plećima. - Svi mi mislimo na isto kad vidimo lijepu curu. Hajde, kaži da je lijepa.

- Dobro, jest... - obori pogled na trenutak. - Lijepa je. I draga mi je. Ali nisam ti o tome htio govoriti, već o onome što radi sa soli i kako je prodaje. Mislim da bismo i mi mogli tako.

- A kako to? - opet su se približili pličini. Bartul se sagne i zahvati malo vode. Osjećaj pod prstima bio je isti kao i maloprije.

- Andriana ukrašava svoje vrećice bojom i trakama. - na trenutak zatvori oči i duboko udahne. - Kaže da joj se zbog toga žene stalno vraćaju. Naprosto im je lijepo imati takve vrećice.

- Ne vidim kakve to veze ima s nama. - Bartul ga pogleda pomalo začuđeno.

- Pomislio sam da mi našu sol pakiramo u manje vreće, kao i Andriana. - zastane i odlučno pogleda u brata. - Kupimo dobro platno, damo sašiti jake vreće od po dvije, tri, pet, deset... nije važno koliko libri, kako se već dogovorimo, i označimo ih nekako da budu prepoznatljive. Da se zna da su naše.

- Što bismo time dobili? - Bartul oprezno upita. Još uvijek nije shvaćao što mu brat pokušava reći.

- Dobili bismo barem trostruku vrijednost. - Vid je uzbuđeno podigao glas. - A od tako ostvarene zarade mogli bismo bez problema pokriti troškove nabave platna i izrade vrećica. Andriana kaže da joj izrada vrećica i prepakiranje uzima puno vremena. Mi bismo mogli sve to odraditi i dati im gotovu stvar. A možemo tako prodavati sol i ovdje kod nas i prijeko u Vinodolu i u Senju.

Rukom pokaže prema planini s druge strane mora. Bartul malo namršti čelo i zagleda se u brata. Potom zakorači oborene glave.

- To bi moglo biti dobro. - izgovori više za sebe. - Daj mi malo vremena da razmislim. A moramo razgovarati i s ocem. Ipak je on knez.

***

Nekoliko dana kasnije, kada su se okupili na večeri, kneginja Marija, njihova mati, pokazala im je dvije vrećice od po dvije velike libre svaka, lijepo oslikane crnom, crvenom i zlatnom bojom, na kojima je glagoljicom ispisala riječ sol.