U POTRAZI ZA FRANKOPANSKIM POSJEDIMA

O Frankopanima

Nema kneževske ni grofovske obitelji u Hrvata čije bi vladanje bilo veliko i prostrano kao što je bio posjed knezova krčkih ili Frankopana. Prvi sačuvani spomen o krčkim knezovima datira iz XII st. 1118. spominje se sastanak u biskupovu dvoru u Krku na kojem je prisutan knez Dujam. Frankapani su se isticali ne samo kao vrsni ratnici i vojskovođe već mnogi i kao političari i diplomati.

 

Nema kneževske ni grofovske obitelji u Hrvata čije bi vladanje bilo veliko i prostrano kao što je bio posjed knezova krčkih ili Frankopana. U prvoj polovici 15. stoljeća, nakon smrti bana Nikole Frankopana koji je imao devet sinova, frankopanski posjedi su obuhvaćali gotovo čitavu tadašnju Hrvatsku. Od Ozlja i Dubovca na Kupi pa sve do Sinja i Omiša na Cetini prostirala se je vlast njegova; krčki otok na zapadu, a Knin i Bihać (na Uni) na istoku bile su krajnje točke njegova vladanja. Jedan od Nikolinih sinova, po imenu Martin, razmaknuo je svoju vlast na istoku sve u današnju Bosnu, do grada Kozare i Vrbaškoga grada na Vrbasu. Godine 1302. knez Dujam II. se naziva "comes Vegle Modruxe, Vinodoli atque Senie", što bi na hrvatskom značilo "knez Krčki, Modruški, Vinodolski i Senjski", a njegovi potomci tom nazivu dodavaju još i "comes Geczke" - knez Gacke. Po tom zaključujemo da su svojim posjedima smatrali: Krk, Modruš, Vinodol, Senj i Gacku. Kolijevka Frankopana, od kuda potječu jest otok Krk, talijanski Veglia. Najvjerojatniji prvi posjed knezova Krčkih je kaštel Rovoznik (Gradec) koji se nalazi u zabačenom predjelu otok Krka, u blizini Vrbnika. Potječe iz 12. stoljeća kada se njihovo ime spominje po prvi put. Rodonačelnik obitelji je knez Dujam I. koji se obavljajući dužnost krčkog kneza prvi puta spominje 1133. godine u "Zapisu o dogovoru". Dujam je vladao otokom gotovo pola stoljeća. Svoj su plemićki status u to doba obilježili nazivom "Knezovi krčki" i grbom na kojem se nalazila šesterokraka zvijezda. Zvijezda koja je simbol bogorodice kao kraljice mora, svjedoči i o njihovoj privrženosti katoličkoj vjeri. 

Prvi sačuvani spomen o krčkim knezovima datira iz XII st. 1118. spominje se sastanak u biskupovu dvoru u Krku na kojem je prisutan knez Dujam. On je prvi knez roda koji se jednostavno nazivao knezom krčkim. Od njega pa sve do kneza Ivana VII. traje njihova vladavina na Krku. Prema narodnom kazivanju, kneza Ivana Mlečani namamiše na galiju u Omišlju te ga odvedoše u Veneciju. Mlečani su vladali otokom do propasti Republike. Knezovi Krčki bili su domaća vlastela. Promjena njihova prezimena u Frankopane dogodila se u vrijeme moćnog kneza Mikule (1394. - 1432.). Knez je jednom prigodom boravio u Rimu gdje se sastao s papom Martinom V. Njegovim blagoslovom priskrbio si je pravo da se naziva Frankopanom. U to doba svi su europski plemići nastojali dokazati srodstvo sa starim rimskim plemićima a u tome su im svesrdno pomagali trgovci rodoslovljem koji su time obilato punili svoje vreće. Tako je i naš Mikula, moćan i imućan, došao u vezu s rimskim Frankopanima.Krčki knezovi Frankopani ostavili su dubok trag u povijesti, kulturi i umjetnosti Hrvatske kroz dugi niz stoljeća, sve do propasti roda pogubljenjem kneza Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom mjestu, 30. travnja 1671.


U srednjem vijeku grad Krk bio je sam za sebe gradska općina s posebnim municipalnim pravima i posebnim gradskim statutom. Ostali dio otoka bio je podijeljen na četiri općine (communis) kojima su u ime knezova Frankopana upravljali podknežini (vicecomites). Podknežini su stanovali u kaštelima ili gradovima (castrum, castello), od kojih neki i danas još stoje, dok su drugi razvaljeni. Kašteli kao sjedišta podknežina bili su u Omišlju, Dobrinju, Vrbniku, Baški i dakako u samom gradu Krku u kojem se kaštel nalazi i danas. Glavno mjesto čitavog otoka od davnine je grad Krk. 


Na sjevernom dijelu Jadrana u prvoj polovici XII. st. knezovi Krčki držali su Vinodol i Senj na susjednome kopnu. Na taj su se prostor vratili potkraj toga stoljeća, a kao gospodari osobito su se učvrstili u XIII. st.; dobili i Liku (Modruška županija) i Gacku, a proširili su vlast i drugdje, čak i izvan Hrvatske. Vrhunac je moći obitelj dosegnula za banova Ivana V., u drugoj polovici XIV. st., i njegova sina Nikole IV., u prvoj trećini XV. st. Prvotno se javljaju samo kao knezovi Krčki, a potom su i feudalni, vojni i drugi gospodari i upravitelji, u cjelini ili djelomice, više županija, kneževina, grofovija, vojvodstava, gospoštija, gradova, kaštela, dvoraca, palača, većih i manjih područja i posjeda te gradonačelnici u Austriji (Koruška), Bosni, Češkoj (Šleska, Moravska), Hrvatskoj, Italiji, Madžarskoj, Sloveniji (Koruška, Kranjska, Štajerska) i Švedskoj, i to, primjerice, Bakra, Bihaća, Bosiljeva, otoka Brača, Brežica, Brinja, Cetina, Črnomlja, Drežnika, Gacke, Grobnika, otoka Hvara, Hreljina, Jablanca, Jastrebarskoga, Knina, otoka Korčule, Kostajnice, Kozare, Kranjske, Krapine, Krasa (slovenskog i hrvatskog), Lapca, otoka Lastova, Ljubljane, Modruša, Muggie (Milje), Nemija, Novigrada istarskoga i Novigrada na Dobri, Novoga u Vinodolu, Ogulina, Omiša, Otočca, Ozlja, Podgorja (velebitskoga), Poljica, Postojne, Požege, otoka Raba, Rašpora, Rijeke, Svetvinčenta, Senja, Severina, Skradina, Slunja, Splita, Starigrada, Stolnoga Biograda, Trogira, Trsata, Tržca, Vinodola, Vrbasa, Vrlike itd. Palače su, primjerice imali u Rimu, Veneciji i dr. Orodili su se sa svim hrvatskim plemićkim obiteljima te nizom europskih vladarskih dinastija. Nazivali su se ili su ih titulirali knezovima, grofovima, barunima, markizima itd. Obitelj je dala hrvatske banove, danskoga kraljevskog namjesnika Kalmarske unije u Švedskoj, vrhovnoga kapetana Ugarske (između Drave i Dunava), carske habsburške savjetnike, nadbiskupe u Ugarskoj, generala i zapovjednika Hrvatske i Primorske krajine u Hrvatskoj te njegova podgenerala, zemaljskoga kapetana Kranjske i Opavskoga Vojvodstva u Šleskoj, velikoga senjskoga kapetana, konjaničkoga kapetana Kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, kapetana Vlaha i vlasnika svih kraljevskih Vlaha u Hrvatskoj, svećenike, ratnike, političare, književnike, diplomate, graditelje itd.

Isticali su se ne samo kao vrsni ratnici i vojskovođe već mnogi i kao političari i diplomati. Bili su graditelji (kaštel Ogulin), financijeri gradnji (zvonik splitske prvostolnice sv. Duje), književnici (Fran II. Krsto), osnivači i podupiratelji škola (Črnomelj), samostana i crkava te njihovi graditelji (Trsat) ili obnovitelji (krčki otok Košljun). Obitelj je dala pisce, izdavače, naručitelje rukom pisanih i tiskanih knjiga, skupljače i čuvare mnogobrojnih rukopisa i tiskanih knjiga vjerskog brevijar Apolonije i Krste I.), pravnoga (Senjski statut), gospodarskoga (Bernardinov Modruški urbar), književnoga (djela Frane II. Krste), retorskoga (Vuk I.) i drugog sadržaja, na različitim jezicima i pismima. Najpoznatiji su rukopisi oni na glagoljici: Kločev glagoljaš iz XI. st., Krčki statut iz 1388. i Vinodolski zakon iz 1288.

Frankapani su držali i zasebne glagoljaške skriptorije (Grobnik), na njihovu području ili bivšim imanjima javljaju se prve hrvatske tiskare (u bijegu pred Osmanlijama, biskup Šimun Kožičić Benja prenio ju je u Rijeku) ili tiskari (B. Baromić iz Vrbnika, kanonik u Senju). Frankapani su utjecali i na pokušaj stvaranja zajedničke koine hrvatskog jezika, koristeći elemente čakavskoga (u prvome redu), ali i kajkavskoga i štokavskog narječja (Ozaljski krug). Na hrvatskim prostorima, u službenome i u privatnome životu, Frankapani su sustavno njegovali i čuvali hrvatski jezik i glagoljsko pismo te staroslavensku službu Božju, koja je najčvršće uporište imala na njihovu matičnome dobru, na otoku Krku, gdje se održala do danas.

IzvorVjekoslav Klaić, Krčki knezovi Frankapani/enciklopedija.hr